Osnovna teorija infracrvenog termometra
Ostavite poruku
Godine 1672. otkriveno je da je sunčeva svjetlost (kombinacija svjetlosti različitih boja), a Newton je napravio poznati zaključak da je monokromatski svjetlost jednostavniji od prirode od bijele svjetlosti. Korištenje dikroskoga prizma na suncu (bijelo svjetlo) razbije se u crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, ljubičastu i drugu monokromatiziranu svjetlost.
Godine 1800. britanski fizičar FW Heusl otkrio je infracrvenu svjetlost kada je proučavala razne svjetla u boji s vruće točke gledišta. Dok je proučavao toplinu različitih boja, namjerno je blokirao jedinstveni prozor u mračnoj sobi s tamnijim pločama i otvorio pravokutnu rupu na ploči s unutrašnjim dikroičkim prizmom. Kad sunčeva svjetlost prolazi kroz prizmu, ona se razgrađuje u boji traka i termometar se koristi za mjerenje količine topline u različitim trakama u traci. Kako bi se usporedili s temperaturom okoline, Husserl je koristio nekoliko termometara u blizini obojenih svjetlosnih traka za mjerenje temperature okoline. Tijekom eksperimenta naišao je na neobičan fenomen: termometar smješten izvan crvene trake svjetlosti, veći od naznaka bilo koje druge temperature u sobi. Nakon ponovljenog ispitivanja, takozvana zona visoke temperature visoke temperature, uvijek na rubu svjetla izvan crvene svjetlosti. Tako je najavio da osim vidljive svjetlosti koju emitira Sunce, postoji neka vrsta nevidljive "vruće linije", koja se ne može vidjeti. Nevidljiva "vruća crta" nalazi se izvan crvene svjetlosti i naziva se infracrveno svjetlo. Infracrveni je elektromagnetski val iste prirode kao radio valovi i vidljiva svjetlost. Otkriće infracrvene zrake je veliki korak naprijed u razumijevanju prirode i otvara potpuno novo široko polje u istraživanju, korištenju i razvoju infracrvene tehnologije.
Infracrvene valne duljine između 0,76 i 100 μm, prema rasponu valnih duljina, mogu se podijeliti na infracrvene, infracrvene, infracrvene, infracrvene, daleke infracrvene četiri kategorije, njegov elektromagnetski spektar u kontinuiranom spektru radio valova u području između vidljivog i svjetlo. Infracrveno zračenje jedno je od najraširenijih elektromagnetskih zračenja u prirodi. Temelji se na slučajnom kretanju molekula i atoma u bilo kojem objektu u normalnim okolnostima i neprestano zrači toplinsku infracrvenu energiju, kretanje molekula i atoma Što je intenzivnije, to je veća energija zračenja, naprotiv, manja energija zračenja.
Predmeti čija je temperatura iznad apsolutne nule će zračiti infracrveno svjetlo zbog vlastitog molekularnog gibanja. Nakon pretvaranja energetskog signala koji zrači objektom u električni signal preko infracrvenog detektora, izlazni signal uređaja za snimanje može u potpunosti simulirati prostornu raspodjelu temperature površine skeniranog objekta, koju elektronički sustav obrađuje se prenose na zaslon zaslona kako bi dobili odgovarajući termalni profil toplinske slike površine objekta. Pomoću ove metode možemo postići dugoročno toplinsko snimanje ciljane slike i mjerenje temperature i analizu kako bismo odredili.







